Dečja igra se odvija na mnogo različitih načina. Svi znaju šta je „igra“ gde god je vide – bilo na ulici, na selu, u parku, na plaži, u učionicama ili u igraonicama. Ljudi koji dolaze iz različitih ekonomskih i kulturnih miljea bivaju uključeni u igru od najranijeg detinjstva. Ipak, teško je definisati igru. Šta je igra i zašto je igra važna?
Igra je jedan od najvažnijih načina da dete stekne esencijalne veštine i znanje. Iz tog razloga, mogućnosti igre, kao i stvaranje odgovarajućeg okruženja koje promoviše igru, istaživanje i praktično učenje predstavljaju srž kvalitetnih predškolskih programa.
Naučne studije proteklih trideset godina pokazuju koju važnost za celokupni ljudski razvoj ima period od rođenja do osme godine života. Tokom ovih godina razvojem kognitivnih, emotivnih, socijalnih sposobnosti, stvara se bitan temelj za život u odraslom dobu. Iako čitavog života učimo, u ranom detinjstvu se učenje odvija brzinom koju kasnije u životu nikada nećemo doseći. Predškolski uzrast je, zapravo, ključan za kasniji uspeh u školi. A kako predškolci najbolje postavljaju te temelje? Pa – kroz igru!
Prve dve godine
Sa adekvatnom stimulacijom, dečji mozak formira sinapse brzinom od najmanje 1000 po sekundi. Stručnaci tvrde da bi taj broj mogao da ide i do jednog miliona u sekundi. Ove neuronske veze se podstiču kvalitetnim odnosima punim ljubavi, u okruženju u kome se dete oseća sigurno, i gde se ceni bliskost koja doprinosi kasnijem socioemocionalnom razvoju. Na koji način dete uči u ovom uzrastu? Pre svega, uči uz roditelje ili bliske osobe u koje ima poverenje. Pomera ruke i prati pokrete tela. Sa čvrsto izgrađenom vezom, dete uz odraslu osobu uči o svetu oko sebe istražujući okolinu i polako stičući samopouzdanje za neke samostalne korake. U ovom uzrastu dete hvata i baca predmete, slaže oblike, trči, okreće se oko svoje ose, raduje se poznatim zvucima, a zanimljiva mu je i igra kockama i drugim predmetima koji mogu da se slažu.
Od 3. do 5. godine
Ovaj period se često naziva “predškolski period”. Dečji jezik, socioemocionalne i kognitivne veštine se ubrzano razvijaju. U ovom periodu su od ključne važnosti stimulacija i učenje koje dolaze kroz igru, čitanje, pevanje, ali je takođe bitna i interakcija sa vršnjacima i odraslima kod kuće i u kvalitetnom okruženju (npr. vrtiću). Igra u predškolskim godinama omogućava deci da istraže i daju smisao svetu oko sebe, isto kao i da koriste i razviju svoju imaginaciju i kreativnost.
Od 6. do 8. godine
Ovaj period spada u ranu osnovnu školu. Učenje zasnovano na igrama je i dalje presudno, ali se često zanemaruje usled nekih akademski orijentisanih pristupa. Ipak, u ovom uzastu, aktivno učenje kroz igru može pozitivno promeniti dečji pogled na samo učenje i školske obaveze, kao i ojačati motivaciju i poboljšati ishode učenja.
Učenje kroz igru nije rezervisano samo za predškolce. Podsticanje interesovanja i motivacije kroz igru u osnovnoj školi pomaže deci da sami preuzmu odgovornost za učenje. Na primer, igranje društvenih igara može učvrstiti matematičke koncepte kroz sticanje socijalnih veština. Čitalački klubovi, dramatizovanje priča i druge čitalačke igre podstiču kreativnost i ljubav prema čitanju. Igra utiče na kreativnost i maštu, koje su bitne jer nam omogućavaju da se osećamo ispunjeno, pronađemo zadovoljstvo i stvorimo nešto novo.
1. Igra nas sprema „za život“
Već smo rekli da deca kroz igru stiču jako važne veštine. Kada deca odluče da se igraju, ne razmišljaju na način “Sada ću nešto da naučim iz ove aktivnosti”. Ipak, njihova igra otvara nepregledne mogućnosti učenja u svim oblastima razvoja. Razvoj i učenje su kompleksni, a ipak se odvijaju pomoću nečega tako prijatnog i prirodnog, kao što je igra. Dok se deca igraju u grupi, mogu isprobati nove socijalne veštine (npr. deljenje igračaka, timski rad u vidu zajedničkog sklapanja kockica i sl), a igra je često prilika za neke druge izazovne kognitivne zadatke (poput pravljenja zgrade sa manjim kockama, ako veće nisu dostupne).
Od plesnih obrazaca (npr. jedan korak napred, jedan nazad, okret, pa ponavljanje) deca počinju da razumeju karakteristike obrazaca koji su osnova matematike. Pretvaranje ili „simbolička“ igra (poput igranja kuće ili prodavnice) posebno je korisna: u takvoj igri deca izražavaju svoje ideje, misli i osećanja, uče kako da kontolišu emocije, komuniciraju sa drugima, rešavaju sukobe i stiču osećaj uspešnosti. Kroz igru deca uče da uspostavljaju veze sa drugima i da dele, da pregovaraju i rešavaju sukobe. Igra uči kako da budu vođe, ali i kako da zastupaju sebe i druge. Zatim, igra je prirodno sredstvo kojim deca grade otpornost i veštine suočavanja, dok uče da upravljaju odnosima i bave se socijalnim izazovima, oni pobeđuju svoje strahove (na primer, igrajući se superheroja). Uopšte, igra zadovoljava osnovnu ljudsku potrebu za izražavanjem mašte, radoznalosti i kreativnosti, koji su ključni resursi u svetu koji se zasniva na znanju. Pomažu nam da se izborimo, pronađemo zadovoljstvo i iskoristimo svoje maštovite i inovativne moći. Zaista, deca stiču važne veštine igranjem i osnov za kompleks važnih „veština 21. veka.“
2. Igra pospešuje komunikaciju
Kada se dete igra, bilo samo ili sa drugima, razvija značajne govorne i jezičke veštine, kao i umeće slušanja. Ako se dete igra samo, obično će pričom pratiti svoju igru, pa ćete moći da čujete kako govori pomerajući različite igračke. Na primer „Sada će superheroj da skoči sa visoke zgrade i spasi devojku iz reke.“ Kada se igra sa drugom decom, razgovaraće i dogovaraće se oko organizacije. Odrediće uloge ko je, npr. prodavac, lekar i sl. Ukoliko dođe do neslaganja, deca će pokušati da nađu rešenje. Izloženst dodatnom vokabularu obogaćuje raznovrsnost reči koje dete ugrađuje u svoj jezik.
3. Igra pomaže da se razviju socijalne veštine
U toku igre deca će naučiti šta znači timski rad zarad zajedničkog cilja. Jedno dete će voditi igru, ali mora da prati i potrebe drugih. U toku igre deca uče da budu asertivna, da pregovaraju, da se dogovaraju i dele. Ovo kolaborativno umeće je važno u izgradnji socijalnih veština i u sticanju prijateljstava. Kroz igru, deca uče da ovladaju svojim emocijama. Čak i pre nego što mogu o tome da govore, deca iskazuju svoje emocije kroz igru, priču, umetnost ili neke druge aktivnosti. Jer jezik je mnogo više od izgovorenih reči.
4. Igra razvija kognitivno, kritičko mišljenje i motoriku
Kritičko mišljenje je sposobnost da se analiziraju i proberu informacije kako bi im se dao smisao u kontekstu okruženja. Ova veština aktivira prednji deo mozga koji je zadužen za pažnju, pamćenje, kontrolu i fleksibilnost. Deca koriste kritičko mišljenje dok razgovaraju o onome što rade. Igranje sa geometrijskim oblicima, kockama, brojanje – sve su to primeri važnog učenja koje se odvija tokom slobodne i osmišljene igre.
Igra takođe daje mogućnost savladavanja važnih motoričkih veština. Deca prvo razvijaju krupnu motoriku poput trčanja, bacanja i pedaliranja. Zatim finu motoriku kao što je pisanje, bojenje i pritiskanje dugmića. Preskakanje i okretanje oko svoje ose pomaže u razvoju centra za ravnotežu, penjanje poput majmunčića utiče na snagu, a sportske aktivnosti uključuju koordinaciju. Pažljivo slaganje kocki i pravljenje kule ne znači samo učenje o gravitaciji i ravnoteži, već utiče na razvoj koodrinacije ruku-očiju. Kada vaše dete bude bilo spremno da se samo hrani i oblači, steći će osećaj nezavisnosti.
5. Igra razvija osećaj samopouzdanja
Jedan od najznačajnijih rezultata igre je razvoj samopouzdanja, čak i kod mlađe dece. Bez samopouzdanja, dete će retko prihvatiti neki rizik i isprobati nove stvari. Bebe stiču samopouzdanje shvatajući da su njene potrebe roditeljima važne. Deca „koriste“ odrasle kao sigurnosnu bazu pomoću koje mogu da istražuju i uče o samopouzdanju, neprestano otkrivajući nove stvari koje mogu sami da urade. Kada dođu u predškolsko doba, znaju da i dalje mogu da se oslone na odrasle, ali takođe imaju i potrebno samopouzdanje kako bi preuzeli odgovornost.
6. Igra inspiriše kreativnost
Kreativnost se događa kada dete udruži kritičko mišljenje i osećaj slobode da bi stvorilo nešto novo i drugačije. Zamišljanje ili stvaranje nove igre je jedan od temelja dečjeg sveta i deca ovo počinju da praktikuju oko druge godine života. Vaše dete može koristiti bilo šta u svom svetu da podstakne maštu, uključujući uobičajne predmete iz domaćinstva, jer je naučilo simboliku – jedna stvar može da zameni drugu. Nekada će koristiti podmetače za čaše kao keksiće, nekada papuču kao garažu. I ne samo što će ove predmete upotrebljavati za igru, već će se i samo igrati različitih uloga. Jednog dana će biti superheroj, drugog doktor, trećeg tata/mama. Ovakva igra omogućuje deci istraživanje različitih scenarija, reakcija i zaključaka. Studije pokazuju da deca koja osmišljavaju igru imaju viši nivo inteligencije i veće kognitivne sposobnosti.
7. Igra je slobodna
Igra pruža odećaj slobode, a značaj slobodne igre je nemerljiv. Slobodnu igru karakteriše to da su bitnija sredstva nego krajnji ciljevi. Proces je važniji od neke konačne, završne tačke. Bitna je i fleksibilnost (predmeti se stavljaju u nove kombinacije ili dobijaju nove uloge) i pozitivan uticaj na dečje raspoloženje (deca se često smeškaju, glasno smeju i otvoreno govore da vole da se igraju baš na taj način). Ova igra se razlikjuje od istraživačke igre (istraga je usmerena ka nečemu, ka nekom cilju), od rada (rad takođe ima definitivan cilj) i od igara sa pravilima (igre koje osmišljava odrasla osoba, ili su pravila unapred određena samom igrom). U razvojnom smislu, igre sa pravilima su češće nakon šeste godine starosti, dok je slobodna igra karakterističnija za uzrast od dve do šest godina.
Mnogi istraživači se slažu da je igra zabavna, fleksibilna, dobrovoljna, uključuje aktivno angažovanje. Kroz osmišljenu igru, koja podrazumeva učešće odrasle osobe, dete takođe oseća radostne aspekte slobodne igre, ali uz vođstvo i uputstva odrasle osobe, koja želi da bude sigurna da dete napreduje ka određenom cilju. Koji god da je tip igre u pitanju, igra pomaže detetu da razvije važne veštine koje će mu biti potrebne u odraslom dobu.
8. Igra je smislena
Iako igri ponekad osporavamo značaj, jer nije dovoljno „ozbiljna“ aktivnost, igra je možda nešto najsmislenije što možemo sebi da pružimo (iako tekst nije o tome, igra ima mnogo benefita i u starijem dobu). Deca se igraju da bi dala smisao svetu koji ih okružuje, i tako pronalaze smisao u iskustvu povezujući stvari koje već znaju. Kroz igru, deca izražavaju i proširuju svoje poimanje vlastitih iskustava.
Potrebno im je mnogo igre sa čvrstim predmetima kako bi razumeli apstraktne koncepte. Npr. igrajući se sa igračkama geometrijskog oblika, uče da dva kvadrata mogu formirati pravougaonik, a dva trougla kvadrat.
9. U igri je često manje – više
Ako vidite da se dete dosađuje, nemojte odmah misliti da je to stanje koje morate vi da rešite. Pustite dete da se samo izbori sa tim osećanjem i nađe sebi zabavu. Tableti, mobilni telefoni, jutjub snimci mogu biti magareća usluga – dete će se privremeno „zabaviti“, ali taj način je pasivan. Pustite dete da bude aktivno i da nekada bez vaše pomoći (a posebno bez pomoći šarenih ekrana) pronađe zanimaciju i stvori igru ni iz čega.
10. Igra je radosna
Pogledajte decu (pa i odrasle) dok se igraju. Često se smeju. Naravno, igra može imati i frustrirajuće i izazovne momente (Čiji je red? Zašto ova zgrada od kockica neće da stoji?), ali u celini igru prati osećaj uživanja, motivacije, uzbuđenja i zadovoljstva.
11. Zaključak: Zaigrajmo se i sami, jer nam igra pomaže da budemo ovde i sada
Dok se igramo sa decom i mi možemo, gledajući njih kako uče, da i sami naučimo mnogo. Kada se deca zaigraju zaborave na sve što ih okružuje. Ceo svoj svet smeste u igru. Nije li upravo to ono što nama odraslima nedostaje? Da se prepustimo i zaboravimo na brige koje nas okružuju, bilo da je to veš koji treba da se prostre, račun koji je ovog meseca nešto veći, kiflice koje treba da se umese? Dok radimo jednu stvar, već brinemo o drugoj. Zato je potrebno da se povremeno zaigramo sa decom (setite se značaja slobodne igre pa nemojte to da radite stalno) i prepustimo se slobodi sadašnjeg trenutnka iz koje možemo da naučimo mnogo i sami.
Autorka: Milena Ilić Mladenović